Empatija je za p****

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

 

Autor: Miroslav Skender
Trener osobnog razvoja

 

Počeo sam individualno raditi s klijentima dok sam još pohađao coaching akademiju. Iako smo bili osposobljeni raditi s klijentima već nakon prve godine, nisam se osjećao potpuno spremnim i odgodio sam početak rada. Počeo sam raditi s klijentima tek tijekom treće godine.

Jedna od mojih prvih klijentica bila je cura kojoj ja nisam bio prvi kome se obratila. Bila je već kod coacha i to nije završilo dobro. Pitao sam za razlog, odgovorila je „pretjerana empatija“. Zamolio sam ju da objasni. Rekla je kako je žena s kojom je radila bila toliko „empatična“ da se rasplakala kad joj je klijentica pričala o svojim problemima. Ostao sam zapanjen. Prvo time što si je dozvolila plakanje nad klijentovom sudbinom, drugo jer su razgovarale o problemima. Moram priznati da i ja nekad u radu pitam za neki detalj i saznam ponešto o problemu, no cilj je ono na čemu radimo. A empatija…

Prije nekog vremena došla mi je još jedna klijentica, sa sličnom pričom. Ona je pak pohađala terapiju kod psihoterapeutice. Kaže mi „znala sam da mi ne može pomoći kad sam vidjela koliko me sažaljeva“.

Nije moje da priznajem tvoju žrtvu! Ako priznam tvoju žrtvu, tada ti više ne mogu pomoći, tada te ne mogu izvući iz pozicije žrtve. Ta pozicija postaje nedodirljiva i samim time nepromjenjiva. To je taboo tema. A naša civilizacija radi upravo to. Etično je priznati nečiju žrtvu. Čak i ako 30 godina nosiš sa sobom nešto što ti uništava život, moje je samo da to priznam i da ti kažem kako mogu samo pretpostavljati koliko ti je teško. Za to vam ne trebam ja. Imate oko sebe ljudi kojima ste naravno već dosadili sa svojom žrtvom, ali moralna osoba vam to ne može reći nego samo sažaljivo gledati i klimati glavom s grimasom na licu jer vaša se bol mora priznati.

 

Što će se dogoditi ako ja svojom empatijom uđem u zonu vašeg problema? Time ste mene uspjeli uvući u svoju tamu koje ste se bar deklarativno došli osloboditi upravo kod mene. Tada ste ju multiplicirali i ojačali umjesto stvorili temelje za nadrastajne toga.

Iako razumijem ljude i njihove probleme, nikada niti jedan ne trivijaliziram, moje je da učinim da osoba izraste iznad svog problema, da prestane samu sebe gledati s empatijom jer tada se može početi događati promjena zbog koje su došli.

Financijski bi mi puno bolje bilo samo vas slušati i klimati sažaljivo glavom. Duže bi trajalo, vi biste se osjećali lakše, ja bih više termina odradio s vama, imao „siguran posao“… no tada gubimo i vi i ja. Vi jer ostajete u poziciji problema koji toksično djeluje na vaš život, a ja jer u svaki termin s klijentom ulažem puno vlastite energije. Da, ovo je moj izbor. No, zato pažljivo biram s kim ću raditi jer želim da ta energija padne na plodno tlo, da ju dam osobi koja zaista želi učiniti promjenu. Svoju energiju ulažem u ljude koji sada trebaju podršku, ali žele nastaviti sami, ne onima koji me trebaju kao štaku u životu jer kad-tad će im trebati još jedna štaka, pa kolica, pa im niti kolica neće biti dovoljna.

Moja je uloga da vas ojačam, da vam uskoro niti ja ne trebam. A ne da o meni postanete ovisni. Zato empatiji, bar onakvoj na kakvu su navikli oni koji idu od coacha do trenera, od terapeuta do terapeuta nema mjesta u radu sa mnom.

 

Nije moja uloga da vam pomažem u onome što ne možete nego da vam pokažem što sve možete.

I ne može to svaki klijent prihvatiti. Zato ponekad odu. I ja sam im zahvalan, iako se to sve rjeđe događa. Već neko vrijeme mi u proces ulaze osobe koje čine razliku i s kojima je veliko zadovoljstvo raditi. Hvala vam.

 

Foto: Xavier Sotomayor, Unsplash

Share.

komentirajte

1 × four =