Što nas političari mogu naučiti

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

 

Autor: Miroslav Skender
Trener osobnog razvoja

 

Znam da se većina pita trebaju li nam uopće i čemu služe jer potpuno je bjelodano da ne rade ono što govore. Ne služe narodu što bi im trebala biti osnovna, zapravo jedina svrha.

Umjesto toga, koriste svoje pozicije kako bi zadovoljili svoje potrebe, kako bi pokazali koliki im je ego te kako bi sebe zaštitili od progona uzrokovanog nepoštivanjem pravila koja su sami stvorili.

E, sad. Možete u skladu sa svojim uvjerenjima reći kako su oni tu kako bi ipak postojao kakav-takav red jer da nema njih, bila bi anarhija. Možete reći kako je bolje da su ovi nego oni, no kad malo promislite, shvatit ćete da su to sve uvjerenja koja su vam oni usadili i nemaju potvrdu u realnosti. Neću zato ovdje širiti raspravu, tek ću dati ponudu. Ako netko misli da je drugačije, neka mi se javi pa ćemo uz kavu to prokomentirati. Tko zna, možda naučim nešto korisno. Do tada, idemo vidjeti što možemo naučiti.

 

Pa što uopće možemo naučiti od takvih ljudi? Želimo li učiti od njih?

Moje je čvrsto uvjerenje da ono čime nisi zadovoljan, a ipak ti se pojavljuje u životu ima neku svrhu, odnosno lekciju. S ovom temom sam se dugo mučio. Nikako da otkrijem svrhu i smisao toga. No, kad sam zaista dozvolio sebi prihvatiti situaciju, njih i sistem koji im dopušta biti takvima, počeo sam vidjeti lekcije i znanja koja mi mogu biti korisna te koja proširuju moju svijest.

 

Kreiranje vlastite realnosti

Političari su dokaz da je to moguće. Zamislite koliko su dobri da mogu nekažnjeno raditi jako kažnjive stvari. Život u ovoj realnosti je igra kojom oni upravljaju i koju vode. Čak su kreirali realnost u kojoj su njihova pravila zasjenila Božja pravila i pravila svemira. Ako to koriste u negativne svrhe, kako se događa, to je amanet prošlih vremena kada je strah vladao ljudima puno više nego sada. Kada je neznanje i neshvaćanje bilo puno više nego sada. Dok smo se bojali mraka, dok smo se plašili vatre i izlaska iz pećine. Tada se začela politika na nekom nivou i taj je program kolektivne svijesti jačao do danas te se pretvorio u ovo što je.

 

Dokaz kolektivne svijesti

(ovo molim pročitajte toliko puta koliko je dovoljno da u potpunosti razumijete, jako je važno)!

Ukratko, kolektivna svijest je proizvod mišljenja i ponašanja većine u određenom „programu“. Sve bi bilo Ok da ostane na tome, no kolektivna svijest kao i svaki program ili ako vam je bliži pojam „Klatno“ kako programe naziva Vadim Zeland u njegovim knjigama “Transurfing“ ostane samo refleksija većine. No, svaki sudionik u tom programu, slučajni ili namjerni, svjesni ili nesvjesni daje programu energiju. Sva ta silna energija uložena u energetski entitet dovodi do toga da taj entitet nakon nekog vremena započne živjeti. Te prema tome počne imati i vlastitu svijest. Kada se to dogodi, više nisu misli i ponašanja ljudi u tom programu oni koji kreiraju događaje, nego svijest toga programa koja je moćnija od pojedinaca utječe na misli i ponašanje pojedinaca u programu. Zahvaljujući ovom efektu nema političara koji će stvarati nešto novo i pozitivno ili ako ih ima dolaze do manjih funkcija gdje njihovo konstruktivno djelovanje ne može ugroziti program sam. Dakle, kolektivna svijest postoji što smo dokazali i ovim primjerom. A sada ide hladan tuš za mnoge „aktiviste“. Ulaganjem vlastite energije u borbu protiv ovoga programa vi ne činite ništa drugo nego ga činite jačim. Svaki atom energije koji date od sebe prema tome programu je njegova snaga. Dok god imate i najmanji animozitet prema tome. Ovo dovodi do sljedećeg pravila koje političari koriste.

 

Dualni svemir

U našem svemiru sve što postoji ima svoju suprotnu krajnost. To omogućuje dualnom svemiru da postoji. Jer ako nema noći, ne može postojati ni dan. Jer kako ćemo ga definirati ako ga nemamo s čime usporediti. Ne postoji dobro ako ne postoji loše koje će ukazati na tu razliku. Dakle, ako u dualnom svijetu želite nešto kreirati, bolje vam je da imate suprotnu krajnost. Političari su ovaj zakon shvatili te ga primjenjuju. Jeste li čuli za ljevicu i desnicu? To nije ništa drugo nego njihov način da stvore „površinsku napetost“ koja ih održava živima. Možemo li pljesnuti jednom rukom? Ne možemo. Oni su stvorili dvije ruke koje su potpuno u njihovoj kontroli. Jer ako ovise o drugoj strani, a ne mogu utjecati na nju, onda se neke stvari mogu dogoditi i kako oni to ne žele. Čemu se izlagati takvom riziku potpuno nepotrebno. Stvori obje krajnosti i predstavi ih ljudima kao nešto potpuno različito. Kada ti povjeruju, tada radi s programom i s ljudima koji vjeruju što hoćeš. Ovo „što hoćeš“ opet dolazi iz kolektivne svijesti programa te program diktira da se stvara što više mržnje i netrpeljivosti pa smo u stanju napraviti svašta nekome tko je s druge strane dok vođe tog programa sjede zajedno i gledaju budale kako hrane njihov program. I dogovaraju sljedeće korake u podjeli na lijeve i desne.

 

Kako ovo možemo upotrijebiti za vlastitu dobrobit

Tako da prestajemo davati energiju ovom programu. Mnogi su aktivisti zagovornici odlaska na izbore jer tada tvoj glas ne može iskoristiti netko za svoje interese, no to nije ništa nego ulaganje energije u taj program. Jeste li svjesni da već dugo ne idete glasati za nekoga jer mislite da je dobar i da će biti bolje. Idete glasati za ovoga jer mislite da će onaj drugi napraviti više štete ili samo zato što je on ove ili one boje. Idete glasati protiv, a ne za. I idete glasati iz pogrešnog razloga. Tu svoju enegiju dajete tome programu koji postaje sve jači. Zato se jako često može čuti „ma oni su svi isti“ ili „sve jedno je za koga glasaš, neće biti bolje“. I U pravu ste. Oni jesu isti samo su stvorili dualnost jer ljudi padaju na dualnost. Dolaze i hrane ih svojom energijom. A tko je na vlasti? Kako se oni dogovore, ali u principu tako je sve jedno. Bitno je da se izmjenjuju i u tom svom pljeskanju malo lijevi dlan udara desni, pa onda desni malo udara lijevi. Jedan od argumenata glasača je „ako ne damo svoj glas, neće se ništa promijeniti“! I tu značajno griješe. Istina je da ako date svoj glas ništa ne mijenjate. Mijenjate kad krenete ulagati vlastitu energiju u pozitivne programe. I ovo se sve više počinje događati. Jeste li i vi u tome? Majka Tereza je rekla savršenu stvar. Ako želiš učiniti svijet boljim, odi kući i voli svoju obitelj. Ovo je široko primjenjivo i ovo je lijek za svijet. Voli svoju obitelj. Sebi bliske ljude, one s kojima se družiš ili udružuješ u udrugu, one najbliže. A voli ih tako da u njih ulažeš energiju. Da činiš konkretne stvari da ljudima do kojih ti je stalo učiniš život ljepšim, korisnijim i konstruktivnijim. Da im pomogneš da se ekspandiraju već prema onome u čemu si dobar. Nije važno hoćeš li pri tome nekome doći pomoći pomaknuti ormar ili ga naučiti neku vrijednu lekciju, podijeliti s njim znanje koje je tebi koristilo ili ga naučiti vještini koja će mu koristiti u životu, ili ga „samo“ voljeti takvoga kakav je u svijetu gdje će ga svi prosuđivati na neki način.

Dakle, dragi političari, hvala vam za ove vrijedne lekcije. Nadam se da će ih većina početi bolje usvajati te imati koristi od toga sve dok više ne bude potrebe da vaš program postoji u ovakvom obliku u kojem postoji sada.

No već se nešto događa. Pogledajte oko sebe. Sve je više pozitivnih projekata od kojih u program politike ide tek toliko koliko mora. Jer još uvijek mora. Sve je više projekata koji zbližavaju ljude, sve je više ljudi koji daju ono najbolje od sebe svojoj obitelji u najširem njenom smislu. Ovaj je tekst dio toga stoga ga podijelite kako bi ga vaša obitelj (prijatelji, prava obitelj, duhovna obitelj i svi isto i sličnomišljenici) imali korist od toga. Podijelite jer time činite razliku i ne dajete energiju programu koji je sve manje potreban.

I na kraju još jedan dokaz ovome je da se ipak nešto događa na tom planu. Prije, još dok su kraljevi bili na vlasti, vlast je trajala cijeli život, a onda ju je po sili zakona nasljeđivao kraljev nasljednik. Onda je došla civilizacija pa su vlast preuzeli diktatori. Oni su imali vlast doživotno, ali uglavnom bez nasljeđivanja. Da bi ju zamijenila demokracija i demokratski diktatori čiji je rok trajanja još kraći. A onda su se borili za svaki novi saziv vlade i imali nekoliko njih u kontinuitetu. Sada je već borba za to da izdrže jedan četvorogodišnji mandat. Dakle, došli smo s višegeneracijskog do jedva četvorogodišnjeg samo zato što nas sve više počinje shvaćati da imamo mogućnost izbora te se okreće onom konstruktivnom umjesto da daje energiju tom programu.

Što ćete vi učiniti?

 

Foto: StockSnap

Share.

komentirajte

sixteen − 15 =